Uz  duhovne upute o hodočašću uz sabranu molitvu započeli smo naše zahvalno dvodnevno  hodočašće u Padovu, u petak, 9. studenoga  u 24 sata  s dva autobusa i četiri auta.

Polako su odmicali dugi sati vožnje. Oni koji su mogli spavati, spavali su, pa čak i dubokim snom, ali ne i ja. Mnogi su probdjeli noć razmišljajući o svim svojim nakanama i nakanama dragih prijatelja koji su se preporučili u njihove molitve.

U Padovu smo stigli oko 7 sati ujutro. Camposampiero je bilo prvo odredište našega hodočašća. Tamo nas je čekala naša draga vodičica Anđela. Drugi bus vodio je Ivica i fra Franjo.  Važno je spomenuti da se sv. Antun ovdje zadržao na odmoru nekoliko tjedana pred kraj svoga života, tu je provodio vrijeme u molitvi i razmatranju gdje su ga mnogobrojni vjernici željeli vidjeti i slušati. Važan dio svetišta je „sobica viđenja“ u kojoj je svetac doživio mistično iskustvo viđenja Djeteta Isusa. Od tog svetišta vodi novouređena molitveno-meditativna „Staza sv. Antuna“ sa šest postaja prema maloj crkvici zanimljivog naslova „Svetište oraha“. Na tom je mjestu bio veliki orah na kojem je Antun dao napraviti malu kućicu za osobnu molitvu i odmor, i iz koje je svakodnevno propovijedao onima koji su ga htjeli susresti.

U sjevernom dijelu Padove nalazi se svetište Arcella, mjesto preminuća sv. Antuna. Ovdje je svetac, vraćajući se iz Camposampiera prema Padovi, zastao i preminuo. Ćelija u kojoj je umro sv. Antun ugrađena je u unutarnji prostor crkve.

Nastavak puta prema Saccolongu, mjestu pored Padove poznatom po fra Danielu Hekiću, franjevcu Male braće, rođenom u Istri. U franjevački samostan u Veneciji stupio je 1945., a za svećenika je zaređen 1952. Aktivan je bio svega tri godine. U Trevisu se suočio sa svojom bolešću. No, to ga nije spriječilo da ostane blizak ljudima i ubrzo je postao traženi ispovjednik i duhovnik. Godine 1981. seli u franjevačku Kuću Presvetog Srca u mjestu Saccolongo. K njemu se slijevaju rijeke hodočasnika.  Preminuo je na glasu svetosti 26. rujna 2009. godine.

Sljedeće svetište je bilo 70 km udaljeno od Padove, Schio, svetište sv. Jozefine Bakhite, gdje su nas lijepo primile  njezine časne sestre i upoznale sa životom ove prve crnkinje svetoga života. Posjetili smo crkvu Svete Obitelji i samostan u kojem je 40 godina živjela sv. Bakhita, prva afrička svetica. Jozefina Bakhita rođena je 1868. u Darfuru (južni Sudan) u bogatoj i uglednoj obitelji. Odrasla je s roditeljima, tri brata i dvije sestre. Jedna od sestara bila joj je sestra blizanka. U devetoj godini života, dok je pomagala roditeljima u polju, oteli su je trgovci robljem i dali joj ime Bakhita (Sretnica). Prodavali su je i preprodavali po tržnicama u mjestima El Obeid i Khartoum. Promijenila je pet vlasnika. Doživjela je brojna poniženja i patnje ropstva, kako fizička, tako i moralna. U glavnom gradu Sudana posljednji put ju je kupio kao ropkinju talijanski konzul Callisto Legnani. On je bio drugačiji od svih dosadašnjih vlasnika, pokazao je poštovanje prema njoj. U Italiji je primila sakramente i ušla u samostan. Tijekom 45 godina koje je provela u ovom mjestu, sestra Jozefina radila je kao vratarica i bila je u stalnom kontaktu s ljudima koji su je izrazito voljeli i cijenili. Njezina poniznost, jednostavnost i osmijeh su plijenili pozornost i ljubav ljudi koji su je okruživali. Poglavarica reda ju je zamolila da napiše memoare o svom životu kako njezine patnje, ali i spoznaja ne bi nikada bile zaboravljene. Posljednje godine svoga života bila je vrlo bolesna te se kretala  pomoću invalidskih kolica. Međutim, to ju nije spriječilo da do zadnjeg trenutka ostane vesela i nasmijana. Preminula je 8. veljače 1947., a njezino tijelo je tri dana bilo izloženo na odru dok su tisuće ljudi dolazile oprostiti se od svoje „crne majke“.

Sljedeće odredište bila je bazilika sv. Justine u Padovi, golema crkva posvećena šesnaestogodišnjoj djevojci –mučenici Justini koju je car Maksimilijan, suvladar Dioklecijanov, osudio na smrt samo zato što je kršćanka. Po svojoj veličini ova crkva je deveta na svijetu. U njenom obilasku prošli smo Bunar mučenika, mjesto gdje se nalaze posmrtni ostatci mnogih mučenika iz prvih stoljeća Crkve, zatim smo nastavili do sarkofaga s relikvijama sv. Justine i sv. Luke evanđeliste. Sv. Luka Evanđelist bio je vjerni suradnik sv. Pavla i njegov suputnik na misijskim putovanjima te je upravo on napisao „Lukino“ evanđelje i Djela apostolska.

Zatim smo krenuli smo put svetišta sv. Leopolda Mandića. Imali smo dovoljno vremena polako i u sabranosti obići svaki kutak, obići grob,..  … vidjeti relikviju njegove desne ruke koja je vječni spomen na brojne blagoslove i odrješenja koja je tom rukom učinio…

Posebno draga bila je njegova mala skromna sobica ispovjedaonica. U toj je sobici ispovijedao 33 godine i u njoj zaslužio nebo. Prije smrti svetac je prorekao da će kapucinski samostan biti razrušen od bombi, što se i dogodilo, iako je ta njegova ispovjedaonica ostala pošteđena. Papa Ivan Pavao II. za posjeta Padovi 12. rujna 1982. godine nazvao je ovo mjesto  “Salončićem ljubaznosti”. U ostalim prostorijama svetišta smješteni su brojni zavjetni darovi i zahvale vjernika, svečeve slike, skulpture i osobni predmeti. Prepuni dojmova i primljenih milosti napustili smo svetište i krenuli prema hotelu na večeru i spavanje.

U nedjelju smo se uputili prema bazilici sv. Antuna koja nas je sve oduševila svojom veličinom i ljepotom te mnogobrojnim umjetničkim djelima, a već u 9.30 sati ujutro bila je puna hodočasnika koji su došli na njegov blagdan. Posjet bazilici započeli smo obilaskom groba sv. Antuna i groba bl. Luke Belludija koji je bio vjerni učenik i prijatelj sv. Antuna. Danas mnogi padovanski studenti dolaze moliti na njegov grob i utječu se za uspješno polaganje ispita. Zaustavili smo se u kapelici relikvija jer su u njoj pohranjene mnogobrojne moći i neke druge dragocjenosti. Ovdje se čuvaju neraspadnuti svečev jezik, čeljust, jezična kost, habit te sanduk u kojem je počivalo njegovo tijelo. Poslije razgledavanja bazilike slavili smo svetu misu. Prije nego smo krenuli dalje, imali smo vremena prošetati, uživati i diviti se ovom prekrasnom gradu koji ima nekoliko lijepih trgova. Jedan od njih je Pratto della Valle koji postoji još od rimskih vremena. Ujedno je i najveći trg u Italiji i jedan od većih u Europi. Trgom dominira vodeni krug potoka Bacchiglione, a iznad njega je podignuto 78 kipova znamenitih padovanskih uglednika.

Vrijeme nam je brzo odmicalo. Ovaj umor bio je slatki umor. Proživili smo mjesta kojima su koračali naši sveci i svetice, osjetili djelić njihovog doba, doživjeli puno lijepih emocija. Sudeći po sebi, siguran sam da su i svi naši župljani hodočasnici osjetili brojna lijepa iskustva i duhovne radosti u blizini svetih relikvija i mjesta koje smo obišli.

Svemogući i dobri Bože! Iako nevrijedan, s pouzdanjem sam se utjecao tvojem milosrđu po zagovoru tvoga milog sv. Antuna. Ti si me milostivo uslišao, zapravo – uslišao si molbe sv. Antuna koji se za mene dobrostivo zauzeo. Hvala ti, hvala tvojoj vječnoj i neizrecivoj dobroti! Hvala i mom dragom posredniku pred tobom, sv. Antunu kojega si divno proslavio među svojim svetima! Obećavam da ću ti biti i unaprijed, uvijek, istinski zahvalan ne samo riječju nego i djelom, ne samo hvalospjevom nego i životom. Daj mi milost da znam i uzmognem savjesno upotrebljavati sve tvoje darove i milosti te tako postići vječno spasenje, blaženstvo na koje smo pozvani i kojim te želim hvaliti i slaviti sa svima svetima u sve vijeke vjekova.