Povijest župe Sv. Antuna Padovanskog


U dvadesetom stoljeću, posebno u posljednjih pet-šest desetljeća, stanovništvo Čakovca i okolice, koje je spadalo u čakovečku župu sv. Nikole Biskupa, naglo se i višestruko umnožilo, a u isto vrijeme zbog opće modernizacije života i dušobrižničko djelovanje postalo je zahtjevnije. Odavno su toga bili svjesni i franjevci dušobrižnici i župljani vjernici, pa su i jedni i drugi osjećali potrebu i želju da se na području grada, na kojemu je aglomeracija stanovništva najveća, osnuje još barem jedna crkva. Ona bi trebala omogućavati da pastoralno djelovanje i u novim općim uvjetima i u duhu smjernica Drugoga vatikanskoga sabora bude učinkovitije i uspješnije.

Uvidjelo je to i crkveno vodstvo, posebno Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Ono je i inače ovdašnjemu samostanu oduvijek s mnogo razumijevanja uzimalo u obzir da vodi župu veliku i po prostornom protezanju i po broju vjernika, pa ga ni sad nije ostavilo da sam rješava problem. Nakon dugog i svestranog sagledavanja potreba i mogućnosti, a i izgleda za uspjeh, bilo je odlučeno: premda opće društveno-političke okolnosti nisu sklone podizanju vjerskih objekata, treba početi s pripremama za gradnju crkve u južnome dijelu grada Čakovca; tamo se naime i zajednička i individualna stambena izgradnja toliko proširila i intenzivirala da su nekadašnja prigradska naselja Buzovec, Gornji Pustakovec, Putjane, Travnik i Martane u relativno kratkome vremenu bila ne samo administrativno nego i stvarno spojena s gradom, a nazirala se tendencija da se grad i dalje tamo širi.

Prvi iskorak u tome smislu napravio je novoimenovani gvardijan i župnik u Čakovcu o. Egidije Biber. On je u ime Provincije 27. studenoga 1987. tadašnjemu Općinskomu komitetu za urbanizam, građevinarstvo i stambene poslove u Čakovcu uputio “prijedlog-primjedbu na dopunu GUP-a” (Generalnog urbanističkog plana):

“Budući da GUP-om nije predviđen nikakav vjerski objekat na području južnog Čakovca, upućujemo Naslovu zahtjev za nadopunu GUP-a, tj. da se predvidi lokacija za vjerski objekat i to unese u GUP.”

Takvomu neobično kratkomu zahtjevu dodao je još kraće obrazloženje:

“Na tom teritoriju, prema uvidu u GUP, živjet će preko pet tisuća građana, među njima velik broj vjernika, koji traže vjerske usluge. Zato molimo kao u zahtjevu.”

Župnikov prijedlog-primjedba-zahtjev-molba – sve u jednoj jedinoj rečenici – nisu bili odmah riješeni. Nitko se tomu nije niti nadao, ali bilo je mnogo već i to što dopis nije bio odbačen. Povremeno su u vezi s njim bila tražena “dopunska objašnjen ja”, ali sve je bilo daleko od formalnog rješenja, a kamoli od ostvarenja.

Tek u novim općim okolnostima, poslije promjene državne vlasti i društvenoga uređenja, nastali su uvjeti koji su omogućili da se krene u ostvarenje naglo aktualizirane ideje. Još za vrijeme trajanja Domovinskoga rata bio je osnovan Središnji odbor za gradnju crkve “na Jugu” kojemu je na čelu bio gvardijan i župnik o. Ivan Lončar. Odbor je stvar ozbiljno uzeo u svoje ruke te smišljeno, učinkovito i relativno brzo obavio brojne, prije svega administrativne poslove tako da su uskoro bili dobiveni svi potrebni “papiri”.

U isto vrijeme počelo je prikupljanje novčanih sredstava za gradnju. Od samoga početka crkva sv. Antuna Padovanskoga “na Jugu” bila je zamišljena i smatrana kao još jedna filijalna crkva i pastoralni centar u čakovečkoj Župi sv. Nikole Biskupa; svećenici će iz samostana u nju dolaziti kao župnikovi duhovni pomoćnici te obavljati službu Božju i vjerske djelatnosti po želji i potrebi okolnih župljana, a potom – vraćati se u “centralu”, u samostan. Sve kao u postojećim filijalama u Ivanovcu, Mačkovcu, Mihovljanu, Pribislavcu i Sv. Roku. Stoga je podizanje nove filijalne crkve bila stvar i briga čitave Župe, pa je tako bilo organizirano i financiranje njezine gradnje: novčane priloge redovito su davale sve vjerničke obitelji u čitavoj župi, ne malu pomoć pružila su mnoga poduzeća, nisu ostale po strani ni gradska ni županijska vlast, a pojavili su se i brojni darovatelji iz tuzemstva i inozemstva. Usprkos teškomu materijalnomu stanju u koje su zapadale mnoge obitelji te “fizički i pravni subjekti”, financiranje ovoga posla nikad nije ozbiljnije došlo u pitanje.

Usporedno s pripremama te vrste proveden je natječaj za idejni projekt na kojemu je “prošao” dipl. ing. arh. Aleksandar Bašić iz Zagreba. Prema njemu glavni i izvedbeni projekt izradilo je poduzeće “Međimurje inženjering d. o. o.” kojemu je potom bilo povjereno i izvođenje radova. Tako je poslije svestranih priprema sve bilo spremno za svečanost blagoslova i polaganja temeljnoga kamena, a iza koje će slijediti i početak gradnje.

Sretne objektivne okolnosti omogućile su da se na predviđenome mjestu usred “Juga” Čakovca 16. lipnja 1993. nađe više tisuća oduševljenih vjernika, ali i visoki državni dužnosnici na čelu s predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Nikicom Valentićem. Okružen njima, i u koncelebraciji s provincijalom o. Mirkom Mataušićem, dekanom i kanonikom Stjepanom Slavičekom te gvardijanom i župnikom o. Ivanom Lončarom obred blagoslova obavio je papinski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giulio Einaudi. Premda je na potpuno praznoj i još ne posebno obrađenoj ledini bilo teško zamisliti lijepu buduću crkvu i pastoralni centar u punom arhitektonskom sjaju, bila je to svečanost kakvu je Čakovec rijetko vidio i koja je vjernike ujedinila u molitvi da se započeti posao što prije sretno završi.

Molitva im je bila uslišana: radovi koji su započeli 18. kolovoza iste 1993. napredovali su tako da je na blagdan sv. Antuna sljedeće godine u podrumskoj dvorani budućega pastoralnoga centra bila slavljena prva Euharistija. “Bilo je tijesno i prokišnjavalo je, ali je bilo lijepo i svečano,” zabilježio je kroničar. Još je godina trebala da se na Antunovo 1995. prvi put euharistija slavi u crkvi – još između golih zidova i pod vedrim nebom jer je stropna ploča tek potom bila stavljena.

o. Antun Jesenovićo. Trpimir Lekoo. Ivan LončarPoslije premještaja o. Ivana Lončara, njegov posao oko sad već prepoznatljive crkve preuzeo je najprije o. Trpimir Leko i potom o Antun Jesenović. Crkva je pod njihovim ne samo nadzorom nego i pod inicijativnom brigom dobivala svoj konačan oblik, pogotovo kad se nad njom uzdigao 57 metara visoki zvonik, uočljiv sa svih strana na međimurskoj ravnici prije i bolje nego bilo koji drugi objekt u gradu. A kad je osvanula sva izvana ožbukana, pa se još našla usred lijepo oblikovana trga, i najveći nekadašnji sumnjivci morali su priznati da je pravi biser u arhitektonskom izgledu grada i da “Čakovečkom Jugu” daje novu urbanističku vizuru.

Usporedno s vanjskim izgledom crkva je dobivala i unutrašnje uređenje. Najprije je to bilo učinjeno s “pratećim prostorom” u zgradi prigrađenoj crkvi i namijenjenoj različitim oblicima pastoralnoga djelovanja. Potom je dovršenje “zimske kapele” Majke Božje omogućilo redovite nedjeljne svete mise i druge pobožnosti. Kad je konačno položeno “podno grijanje” i pokriveno ornamentiranim podom od granita te postavljeni mramorni oltar, amboni i svetohranište, svih 899 četvornih metara liturgijskog prostora crkve bilo je uređeno za puno funkcioniranje. Time ipak nije bilo sve završeno, jer do potpunog uređenja trebalo je, a nešto još uvijek treba nabaviti: velike mozaike – središnji ima 40 četvornih metara s 800.000 staklenih zrnaca! – opremu sakristije, klupe, ispovjedaonice, vitraje, Križni put, oltarni reljef sv. Antuna, orgulje, veliko raspelo, zvona, da se “sitnije potrepštine” niti ne spominju. Nakon propisanih stručnih pregleda, takav objekt dobio je od nadležnih državnih službi 30. siječnja 2002. uporabnu dozvolu, a 8. rujna iste godine varaždinski biskup Marko Culej svečano je obavio obred posvećenja.

Iako inicijatori gradnje crkve sv. Antuna Padovanskoga na “Jugu” nisu imali takve namjere, njeno podizanje i uređenje sigurno je pridonijelo tome da varaždinski biskup Marko Culej u okviru dismembracije čakovečke Župe sv. Nikole Biskupa uz tu crkvu veže jednu od pet novoosnovanih župa. U tome smislu nakon pristanka provincijskog Definitorija i suglasnosti biskupijskoga Prezbiterskoga vijeća, donio je 3. kolovoza 1999. “Odluku o osnivanju novih župa na području grada Čakovca.
Dismembracijom župe sv. Nikole u Čakovcu … osnivam sljedeće župe: … 2. Proglašujem samostalnom župom Župa sv. Antuna Padovanskog, Čakovec II. Jug sa granicama: novi dio grada Čakovca od željezničke pruge prema jugu do župe Strahoninec, prema istoku do župe Nedelišće i prema zapadu do novih župa Pribislavec i Ivanovec-Štefanec, a granice župe su granice tih sela. …”

Obavještavajući o tome Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda, biskup je napisao: “Uvažena je Vaša želja, da preuzmete novoosnovanu župu sv. Antuna Padovanskog Čakovec II. Jug, što je i normalno, jer ste tamo izgradili crkvu i pastoralni centar. U svome dopisu me molite da imam u vidu i Vaš franjevački način pastoralnog djelovanja , tj. da živite, radite i nastupate kao zajednica. Smatram da je i tome udovoljeno osnivanjem novih župa, jer sadašnja župa sv. Nikole i nova župa sv. Antuna Padovanskog još uvijek imaju zajedno oko 15.000 stanovnika, što znači: dosta posla i muka , a, Bože, daj i ploda!”

Čim su to prostorni i ostali uvjeti dopuštali, u crkvi i uz nju “proradili” su mnogi oblici vjerskoga života i pastoralnih djelatnosti: redovita euharistija i uobičajene pobožnosti, pripreme za sakramente, Franjevački svjetovni red , “Caritas”, vjeronauk, biblijski sat, zajednica ministranata, dječji i mješoviti pjevački zbor i slično. Stoga osnivanje župe nije bilo poticaj za pokretanje onoga što spada u djelokrug župe nego posljedica i ozakonjenje onoga što već postoji i funkcionira. Ipak župa nije imala kanonski imenovanoga i postavljenoga župnika, a to znači da zapravo nije bila “dismembrirana”, osamostaljena.

Tek 1. listopada 1999. biskup je pisao o. Antunu Jesenoviću, odnedavno župnom vikaru u župi sv. Nikole Biskupa u Čakovcu: “Ovim Vas radi pastoralnih razloga … imenujem upraviteljem župe sv. Antuna Padovanskoga – Čakovec II. Jug. Službu ćete preuzeti 10. listopada 1999. … Primopredaja župe … obavit će se do 9. listopada 1999. …” Istovremeno je o. Albin Novak bio imenovan župnim vikarom, a dotadašnji Središnji odbor za gradnju crkve, koji je svoju zadaću uspješno obavio, dobio je novu funkciju: preimenovan je u prvo Pastoralno vijeće nove Župe. Potpuno pak se osamostalila 1. travnja 2002. kad su se župnik i vikar preselili iz samostana u rezidenciju uz crkvu i tu danju i noću bili na raspolaganju župljanima.

Tako je, nakon više godina “pretpovijesti”, 10. listopada 1999. započela teći povijest Župe sv Antuna Padovanskoga, koja se u prvih petnaest godina svoga postojanja pod vodstvom franjevaca “dokazala” i zaslužila da joj se poželi “vivat, crescat, floreat- neka živi, napreduje i cvjeta” na slavu Božju i dobro vjernika!

12 panorama2-velika

Kip sv. Antuna Kip sv. Franje

Unutrašnjost Unutrašnjost

 

Podijeli sadržaj